o župi župne novosti poruke župnika za križen foto galerija misa uživo kalendar kontakt

Poruke Župnika

VELIKA GOSPA - naši pohodi, susreti, blagoslovi... nismo li se "koronirali" i prije koronavirusa

2020-08-15 16:16:44 by DonS.

GOSPA U POHODU ELIZABETI – Naši su-sreti – po-hodi – p-ozdravi i  - BLAGO-SLOVI

Marija:  usta… pohiti… uđe… pozdravi…

Elizabeta: začu… zaigra… napuni se Duha… povika-zaklikta: Blagoslovljena ti, blago tebi!

Marija: povratno, kao jeka,  u duhu – zaklikta Duhu: Veliča duša moja Gospodina…!

SU-SRET – sastanak – za radovanje, zdravlje i sreću. Su-sret – izraz korijenski vezan uz pojam sreća, sretan. Moguće je biti samo – su-sretan! A mi, umjesto da se su-srećemo, sve češće se bolno i tužno ne-srećemo, tj. u-ne-srećujemo! „Čovjek i čovjek se kad-tad susretnu, brdo i brdo nikada!“ Nažalost, neki su ljudi u tom pogledu kao – brda. A ako se brdo i brdo ipak susretnu – to je potres, katastrofa, kataklizma…

Međutim, za ljude je katastrofa kad se ne sastaju. A to biva sve češće. Suvremena epidemija. Jesmo li i hoćemo li išta naučiti od ove nevoljne korone? Koja je puno toga okrenula naglavce: pozitivno je biti negativan i  negativno biti pozitivan: dakle, kakva li paradoksa i apsurda, vrlo je poželjno i čak naređeno – biti „negativac“!

Također je zapovjeđena socijalna distanca, a to u prijevodu znači: društvena udaljenost, razmak! A to je nehumana, nemoralna odredba!

Ali, zar nas ta epidemija nije preuzela davno prije korone?  Socijalna distanca: Zar nismo već odavno upali u epidemiju – socijalne distance, društvene odmaknutosti? Koliko se uopće susrećemo? I kako? Često biva da je nekim ljudima potrebna baš katastrofa da bi se uopće sastali. Kao brdo i brdo! Čak tako biva i unutar pojedinih obitelji: (J. M. Ziemel: „Odgovor zna samo vjetar“) neko se veliko zlo mora dogoditi da bi se susreli. Ili da bi – progovorili! Da bi se jedan drugome o-bratili, da bi se napokon „po-mir-ili“, pozdravili (p-ozdravili) međusobno se pogledali u oči i oslovili. Nevolja je što mnogi i tada, kada se napokon „zbliže“, stavljaju – maske: nema iskrenosti, prijateljstvo je prijetvorno, lažno…tj. nije prijateljstvo!

PO-ZDRAV – za radovanje i zdravlje. Marija pohiti u Gorje. Kome i zašto? Elizabeti – na radovanje! A radovanje, ono istinsko i zdravo radovanje, je – zdravlje. Nekako smo spremniji na žalovanje nego na radovanje, spremniji „plakati sa zaplakanima“ nego „radovati se s radosnima“. Zašto?  Znamo li se radovati – drugima… i drugima radost donositi?  U mojim rodnim Pražnicama se sa „jo ti se radujen!“ izgovaralo čestitku za najljepše zgode i prigode: vjenčanje, rođenje djeteta… Znakovito je: danas se to govori s „pilom naopako“, tj. s ironijom, u smislu: na…. si! Kad smo prije nekoliko godina uveli procesiju „na radovanje Gospi“ na Uskrsni pondjeljak, kao pandan onoj „Na žalovanje Gospi“ na Vel. četvrtak popodne, bio sam vrlo zadovoljan što je to „od prve“ lijepo prihvaćeno i izovedeno. Trebali bismo tako i u životu. Muštuluk – dar za dobru vijest, ali i sama vijest… a i sami vjesnik. Dobru je najveća nagrada – ono samo; isto tako i zlu najveća kazna – samo zlo.

Zašto se, općenito, ne znamo radovati koliko plakati? („Umeju da se raduju“ – u beogradskom sportskom listu Tempo – naslov fotoreportaže dočeka Hajduka na splitskoj rivi nakon osvajanja prvenstva 1971. Na Fejsu možete naći vapaj vatrenih navijača: „Majko, da mi je bilo živit 70-ih!“).  Umeju da se raduju!.

A danas? Pretvorili smo Hrvatsku u zemlju „svakidašnjih jadikovki“. Tužbalice, tužakanje i plakanje – to nam je postalo „nacionalni sport“! A zašto je to tako? Zar se nismo već prije ove korone bili zarazili medijskom opakom bolešću: da je negativno pozitivno, da je samo loša vijest dobra vijest. Marija je pohitila Elizabeti prenijeti dobru vijest, evangelion – najveću dobru vijest ne tek vijest dana ili godine, nego vijest svih vremena, vijest povijesti i vječnosti: Bog postaje čovjekom – radi nas ljudi i radi našega spasenja! S kakvim vijestima mi obično hitimo jedni drugima – već od ranoga jutra? Oni se posvađali i potukli, onaj je u pucnjavi ubijen, oni se rastavljaju, onaj dobio rak (čuj: dobio – kao da je to dobitak na lutriji!)… Zašto? Zašto je tako i mora li biti tako? Potražimo odgovore u Bibliji i u filozofiji, čak ekonomiji:

1. „I tada porobljivači naši zaiskaše da im pjevamo… Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo u zemlji tuđinskoj? „Porobljivači naši“ više nisu ni Turci, ni Mlečani, ni Austro-ugri, ni Srbi ni komunisti, nego naše ovisnosti, mi sami sebi i vlastitoj djeci… Dali smo se zarobiti, upravo porobiti koječim: prevelikim zahtjevima i očekivanjima, pa čak i pesimizmom! Stoljećima su nam drugi – mnogi i razni – nijekali, gazili i otimali domovinu Hrvatsku, a danas je mi sami pljuvamo, klevećemo i ozloglašavamo, pretvaramo je u nemilu tuđinu!

2. U što ulažemo? Plaćamo? Nekoć „muštuluk“ – za dobru vijest… Danas plaćamo loše vijesti. Ali i sami hitamo nositi, prenositi, širiti  - Loše vijesti: Sokratovo „trostruko sito“ prijatelju koji mu donosi vijest sa trga: „Nije dobro, vjerojatno ni istinito, a mogu živjeti bez toga saznanja – dapače; onda – šuti!“) 

PO-HOD i DO-HOD - može biti neprijateljski, ratni, osvajački…može se otići po nešto… a može se i do-hoditi, hoditi do drugoga, doći do čovjeka i njegova srca… Kakva su naša po-hođenja i do-hođenja, pohađanja i dohađanja? Nisu li često i – u-hađanja?! I nije nevažno pitanje: Idemo li u te prijateljske pohode jedni drugima u radosti i iskrenosti, prostoduišnosti, ili u neizbježnim bliskim susretima održavamo „socijalnu distancu“ stavljanjem maske na lice i na srce?!

Kršćanstvo je niklo iz Božjega pohoda pri čemu je Bog u utjelovljenju postao „obličjem čovjeku nalik“, dapače odložio je svoje boženske „insignije“ i uzeo obličje sluge da nas podigne u božanske sfere. K svojima dođe, a oni ga ne primiše… A onima koji ga primiše podade moć da postanu DJECA BOŽJA – ROĐENI NJEGOVI. Rođeni ne… nego OD BOGA.

„Blagoslovljena ti među ženama… !“ – uskliknula je Elizabeta. Neka nam to bude na primjer, poticaj i nalog:

„Blagoslovljajte jedni druge!“ (Pavao).  Bene-dicere, Bene-dictus…

BLAGO-SLOVITI i BLAGO-OSLOVITI – prekrasni etimološki prikaz. Dobro i lijepo, tj. blago-sloviti!                                                           

Ili: dobro i lijepo nekoga osloviti, pogledati ga blago i s osmijehom!

Gospe, naša nebeska Majko, blagoslovi nas da postanemo blagoslov jedni drugima!    

16. KROZ GODINU

2020-07-21 07:54:11 by DonS.

16. k.g. –  A :  Neprijatelj čovjek to učini…  a neprijatelji su čovjeku (i) domaći njegovi

U početku posija Bog nebo i zemlju

Zrno gorušice - u Isusovoj prispodobi: najmanje od sveg sjemenja a izraste više od svega povrća, do u stabalce - možemo identificirati i kao „sjeme“ svemira, „jezgra pramaterije“  za koje nam znanstvenici kažu, a u biti nagađaju, da je bila je sićušna masa beskrajne gustoće i dozrijevala milijardama godina… pa veliki prasak, pa opet milijarde godina do pojave života… pa opet do čovjeka…        

(Istina je: za razliku od nas, Bogu se ne žuri, njegova su vremena i vjekovi… i sva vječnost.)

To su čak tri „Božje sjetve“ do oblikovanja čovjeka, i onda još četvrta: svakom začetom ljudskom biću Bog – kao Adamu na početku – udahnjuje (zasađuje, sije) dah života. Zemlja bijaše pusta i prazna… a Duh je Božji lebdio nad vodama! Početni kaos i najava kozmosa; Duh Božji je ureditelj – voditelj evolucije…

Čovjek – maštovito biće – iskonskim grijehom izlaže svemir velikoj opasnosti povratka u – kaos! Isus Krist obnovitelj: Evo sve činim novo! Porođajne boli…, ili možda samrtničke – stvorenja, svemira.

Vibriranje svemira se nastavlja - Tko zna koliko puta je do sada „propao“ svijet (a da to još nije bio svršetak)?! - Ima puno indicija da je ova civilizacija na opasnom „klizištu“, u eroziji, na smrt bolesna… i teško je nazrijeti evolutivni proces ozdravljenja i vraćanja u ravnotežu. Naprotiv, stampedo suvremenog svijeta para nam uši reskim zvukom, upravo onim karaktrističnim cijukom što zloguko najavljuje pucanje, prsnuće remena ili lanca koji pokreće zamašnjak civilizacije. Ne znači da će to biti „dies irae – dies illa – dan onaj, dan od gnjeva“ tj. sudnji dan, ali da! kraj ovog i ovakvog svijeta. „Tko sije vjetar, žanje oluju!“ – kaže njemačka poslovica. Previše smo zlog, opakog i otrovnog sjemena posijali u ovaj svijet, u njegovo tlo, vode, more i zrak, u čitavi svemir…, osobito u ovih zadnjih sto godina, a da svemirska oluja ne bi pomela ovu našu civilizaciju i stropoštala je u prah i pepeo.

I zlo sjeme – kukolj, nažalost, donosi obilat rod – prokletstva i pogube: - mali plamičak šibice pretvara se u strašni požar koji opustoši goleme površine, iskrica izazove eksploziju, mala pukotina u brani dovede do razorne poplave... jedna neoprezna riječ upropasti život djeteta, čovjeka..., jedan ispaljen hitac (kao npr. onaj u Sarajevu) dovede do strašnoga svjetskog rata... - i zrno gorušice, i zrno žita, i sjeme kukolja ili ljulja... gotovo su nevidljivi pri sijanju, dugo rastu u zemlji u tišini, zadugo se ne mogu razlikovati nakon što izniknu... ali svako djelo ipak dođe na vidjelo  

Brate i sestro, upitaj se iskreno i odgoviri sebi u hrabrosti istine: ŠTO I U ŠTO SIJEŠ U SVOM ŽIVOTU? Koji su ti prioriteti? Što smatraš doista važnim, što najvažnijim? Osobito vi roditelji, ali i svi stariji: Što sijete u srca svoje djece? Kojemu elementu njegova bića dajete prednost: tijelu, duhu ili duši?

Ponovit ću jedno pitanje koje mi se u razmišljanjima mojim često, čak sve ćešće nameće: ZAŠTO TOLIKI RODITELJI MISLE, ILI SE BAREM TAKO PONAŠAJU I POSTUPAJU, da valjano odgajaju svoje dijete samim time što ga dobro, često i prekomjerno hrane, što ga dobro pa i preskupo odijevaju, što mu plaćaju skupe repeticije, svađaju se s učiteljima tražeći za svoje dijete nezaslužene ocjene i nagrađuju svoje dijete za svaku ispravljenu jedinicu???

Roditelji i svi stariji, ozbiljno čujte upozorenje Evanđelja – Isusa Krista: Čovjek će za svaku suvišnu riječ odgovarati! Osobito pazi: Svaka tvoja riječ upućena djetetu ili izrečena pred djetetom, svaka tvoja gesta i grimasa – jest sjeme: dobra ili zla, žita koje hrani njegovu dušu ili ljulja koji mu je truje. Sjeti se onog Isusovog mlinskog kamena o vratu I kad ti se čini da tvoje dobre i dobronamjerne riječi padaju na kamenito tlo, da ih tvoje dijete uopće ne čuje, a kamoli da ih sluša ili posluša... ipak nastavi govoriti samo dobro, ustrajno sijati dobro... Možda će to tvoje sjeme donijeti rod jednom kad te više i ne bude na ovome svijetu...

Ali isto tako: kad ti se možda čini da dijete, jer je suviše maleno, ne čuje tvoju psovku, kad misliš da ne zapaža vaše svađe, da ne razumije tvoje zločestoće ili podlosti..., i opet se varaš... To je sjeme kukolja što ga „neprijatelj čovjek“ u žito prosu, i teško će ga biti oplijeviti. Zar zaista hoćeš biti taj „neprijatelj čovjek“ vlastitome djetetu... ili bilo čijem i bilo kojem?

- Dva drugačija pogleda na kukolj:

1. Skloni smo nekako spontano vidjeti kukolj preko plota, s one strane različitih plotova, posvuda samo ne u svom dvorištu. A to nije tako; u svakome od nas ima i pšenice i kukolja! Reče, mislim, Solženjicin: Granica između dobra i zla ne ide po šavovima između blokova, država, Crkava, klasa, rasa, partija, političkih stranaka…, nego posred srca moga i tvoga, i samo je tu možemo uistinu pomicati na stranu dobra…

2. Kukolj se može preobraziti u žito! Kralj najavio da ide uništiti svog neprijatelja… pa sklopio mir: „Uništio sam ga pretvorivši ga u prijatelja!“ To je dobar recept za svakoga od nas.            

Svi smo mi sijači i sjeme – dobra i(li) zla; pripazimo što i kako sijemo.

7. VAZMENA - homilija

2020-05-29 15:45:21 by DonS.

7. VAZMENA – A:  

Današnja misna čitanja uvode nas u ambijent u kojem su se nalazili Isusovi učenici poslije uzašašća. Isus im je s Maslinskog brda „iščeznuo s očiju“, njegova vidljiva prisutnost među njima se završila. Istina, rekao je – čuli smo prošle nedjelje – da ih ne će ostaviti kao siročad, da će uvijek biti s njima, dao im je zaduženje i vlast da proslijede na zemlji njegovo djelo širenja Evanđelja, obećao im je poslati svoga Duha Branitelja. Dakle, započelo je vrijeme Crkve.

Ali, odakle i kako početi? Nije to bilo lako. Sveti Luka nas u Djelima apostolskim kratko i jezgrovito izvještava: apostoli bijahu jednodušno postojani u molitvi, sa ženama i Marijom, majkom Isusovom i braćom njegovom. Dakle, u molitvi su čekali dolazak Duha.

U 2. čitanju apostol Petar poziva kršćane koji su bili izloženi porugama i mnogim neugodnostima zbog Imena Kristova neka se zbog svega toga ne uznemiruju i ne stide, nego neka, usprkos svemu, u radosti zahvaljuju Bogu na milosti kršćanske vjere.

A u evanđelju smo čuli jedan odlomak dirljivo uzvišene Isusove „velikosvećeničke molitve“ što ju je uputio Ocu pred rastanak od svojih na Posljednjoj večeri.

Dakle, sva nam misna čitanja sugeriraju razmišljanje o molitvi. Vi koji se kod mene ispovijedate znate da ne volim suviše ispitivati vam savjesti, to je posao onog tko se ispovijeda i to još u pripravi na ispovijed, ali skoro redovito postavljam pitanje: Da li se molite? Dobivam vrlo različite odgovore, ponekad i baš neočekivane, i od djece i od odraslih, muških i ženskih, npr: „svako jutro i svaku večer, ili barem svake večeri, nikada to ne propuštam“. Netko se barem prekriži, netko se pomoli samo u crkvi, a netko se toliko „posvadio“ sa svakom molitvom da osjetim kako se čudi što ga uopće to pitam. Ali mozačnost tih odgovora pokazuje da mnogi kršćani i ne znaju što je to zapravo molitva, a onda i ne mogu valjano moliti.

Molitva nije samo puko izgovaranje naučenih fraza. Zato ja izbjegavama kod ispovijedi zadavati kao pokoru – Očenaše. Možda se pitate zašto ne slijedim tradicionalno uvriježenu praksu, koja je gotovo bila postala pravilo? Ponajprije, sam pojam pokore uključuje nešto teško, neku žrtvu ili tlaku, a čovjek se pri molitvi uzdiže na najviše dostojanstvo – da komunicira sa smim Svevišnjim Bogom. Pa nije li nepristojno, da ne kažem svetogrdno molitvu svoditi na pokoru, tj. tlaku? Osim toga, to nizanje Očenaša do 5, 10 ili 100… obično je puki verbalizam, mlataranje jezikom bez angažiranja uma, duše i srca, koje ničemu ne služi. Takvu „pokoru“ korektnije bi za nas mogao odraditi neki automat, kazetofon ili drugi aparat.

Nažalost, mnogo je odraslih kršćana koji pod molitvom razumijevaju samo nizanje Očenaša ili djetinje tepanje Anđelu čuvaru. I budući da im ono prvo izgleda dosadno, a ono drugo djetinjasto, jednostavno zaključe da molitva i nije za odrasle i zrele ljude pa je sasvim napuštaju.

Naravno – to je iz temelja krivo postavljeno. Molitvu možemo najkarće definirati kao razgovor s Bogom i to s Bogom velikim prijateljem koji mi je uvijek potreban i uvijek na raspolaganju. A s prijateljem se na razgovara samo kad od njega nešto trebam – jadno je takvo prijateljstvo. Prijatelja tražim i onda kad mu se želim povjeriti, pohvaliti, potužiti, izjadati…, kad se s njim trebam posavjetovati, kad mu za nešto trebam zahvaliti, ili kad ga samo hoću pohvaliti, ili mu se zbog nečeg ispričati… Ili jednostavno kad ga želim samo vidjeti, ili makar čuti – i biti s njim.

Ostatak propovijedi je mali recital – pet soneta na ovu temu, koje sam od nekidan sročio. Nisu baš savršeni, jer još nisu „izbrušeni“ nego štono se kaže – „prva ruka“:                                  

SLAVA  TI  I  HVALA,  MOLIM  I  OPROSTI    

Slava Ti i hvala, molim i oprosti

Tebi i o Tebi pobožno ću zborit

U pomoć priteci po svojoj milosti;

Gospode, pohiti, srce mi otvori,  

Molitva je naša, ako ćemo pravo,

Svim bićem oćutjet kome ide slava

Pa Ti jednostavno uskliknuti: bravo!

I smjerno nadodat: na svemu Ti hvala!  

Ipak, nakon svega, mi smo Tvoja djeca

Pa ti svoje molim ponavljamo stalno:

Kraljevstvo nam podaj i ono ostalo!  

A kad nam preplavi obraze i srca

Stid zbog naših grijeha i mnogih slabosti

Vapimo Ti smjerno: Oče naš, oprosti!    

HVALA  

Na svemu ti hvala, Bože triput Sveti,

Na već darovanoj i budućoj sreći,

Moj Isuse hoću bit’ onaj deseti

I vraćat se stalno Bogu hvala reći.  

Mada hvala ljudska voda je svrh pijeska

Tako kažu Tvoja djeca nezahvalna,

Pa ni Ti ne tražiš pohvale ni pljeska,

Al’ ipak si Ocu ponavljao: hvala!  

Na koju se banku stavlja ta valuta

Rugaju se oni što tek novac cijene,

Kojima su banke jedina svetišta,  

Al’ kad dođu na kraj svog životnog puta,

Možda shvate da su potratili vrijeme,

Da novac ni banke ne vrijede baš ništa.      

SLAVA   

Tebi, Gospodine, slava, čast i hvala

I hvalospjev svaki dostojno pripada

Providnost je Tvoja svemu bitak dala

I ne ćeš nas, jamčiš, ostavit nikada.  

Oče, Sine, Duše, Presveta Trojice,

Neka Ti je slava, Bože Trojedini,

Duša naša čezne Tvoje sveto Lice

Stoga nas u slavi sa sobom sjedini.  

Cvijeće, ptice, cvrčci, zrikavci u travi,

Baš čitavi svemir, sva Tvoja stvorenja,

Svako na svoj način Tvorca svoga slavi  

Nada sve Te hvale ljudska pokoljenja:

Kriste, Božji Sine, bud' slavljen i hvaljen

Sa Ocem i Duhom u sve vijeke. Amen.    

MOLIM  

Tri čarobne riječi djeci predajemo

Klasika su: hvala, molim i oprosti

Riječ pohvale bravo lako preskačemo,

Al’ od onog molim nikad se ne posti!  

Znam, svako je hvala jedno novo molim

Pa svakoga dana na vratima Tvojim

Ko dosadni prosjak molećivo stojim

Da kruh svoj savgdanji i Kraljevstvo prosim.  

Ako li u prošnji i pretjeram malko,

Isuse,  u tome i tvoje je krivnje

Podsjećam te da si učio nas tako:  

Ištuć što vam treba Bogu dosađujte,

Čak se pogađajte ko Abraham s Njime

I sve će vam dati, čvrsto mi vjerujte!          

OPROSTI  

Gospodine, oprosti, svi smo mi grješni ljudi,

To kao neku mantru rado ponavljamo svi

I dodajemo refren: Ti nam milostiv budi;

Tako je slatko grijeh svoj umotat  u ono mi!  

Jer ako svi smo krivi tad nitko nije kriv;

Buduć od grješne tvari sazdana zemlja je svaI

čovjek nužno je grješnik već time što je živ

Razapet u svom srcu između dobra i zla.

Al’ niječemo li grijeh svoj, tad u istini nismo

Tako nas Pavao uči i Ivanovo Pismo.

Stoga, prosti mi, Bože, što Kristov kršim zakon,  

Jer s brvnom u svom oku u bližnjega ištem trun.       

Raskajan vapim smjerno sa svetim nam Zemljakom:

Parce mihi Domine quia Dalmata sum!                                                                                         

Jelsa, svibanj 2020.                                           

6. VAZMENA - homilija

2020-05-23 16:00:52 by DonS.

6. VAZMENA –  Jesmo li sami sebe, umjesto djecom radosti učinili sirotama?           

   U dobrom mi je sjećanju jedan zanimljivi ruski film koji se ubraja među najbolje filmove o djeci: KUPIO SAM TATU. Simpatični Dimka, dječak od 5-6 godina, živi s mladom mamom u velikom gradu.  Za oca uopće i ne zna, ali postepeno zapaža što njegovim drugovima znači njihov tata: jednoga štiti od psa koji laje, drugome pomaže prijeći ulicu, trećemu je tata čak kupio živu vjevericu! Jedne večeri iz svog krevetića mali Dimka zapodijeva s majkom ovaj razgovor: Mama, spavaš li? – Ne spavam, Dimka, što hoćeš? – Mama, jesi li ti mene kupila u robnoj kući? Majka, zatečena i iznenađena, pošuti malo i promisli pa odgovori: Da, Dimka, baš tako. – Sigurno si me uzela iz izloga. A zašto si izabrala baš mene? – Jer si mi se svidio. – Znači, bio sam ti toliko lijep! Nekoliko trenutaka dječak razmišlja široko otvorenih očiju, pa nastavi: Mama, imala si malo novaca? – Zašto misliš da sam imala malo novaca?  - Pa, kupila si mene a nije ti ostalo da kupiš tatu! Majka je zamuknula i zamislila se, a dječak je zaspao i sanja svoga tatu. Slijedećg dana se iskrao iz kuće i dugo je sam lutao gradom – u potrazi za tatom. Konačno ga je odabrao u izlogu velike robne kuće. Dugo ga je promatrao, u mašti vidio kako mu se taj zgodni lutka-muškarac smiješi, pa se saginje i pruža mu ruku… Ušao je u market stišćući u ručici kovanicu od 20 kopjejki, spustio je pred blagajnicu i odlučno izrecitirao: Došao sam kupiti tatu! – Prodavačica je blenula: Molim?!  – Dimka joj je ozbiljno objasnio: Onog iz izloga! – Jedan je mladi čovjek sa strane, zabavljajući se, sve to promatrao pa je uhvatio dječaka za ruku: Idemo, pokaži mi kojeg si izabrao… Nastavio je šetati s dječakom, poveo ga u zoološki, kroz razgovor ga umješno „ispovjedio“ te saznao tko je i gdje živi… i možete nastaviti film: Dimka je našao tatu!

U svijetu je uvijek bilo siročadi, raznovrsne i svakojake. O tome govore narodne priče, pjesme i poslovice. Sjetite se Pepeljuge, Snjeguljice… pjesama „Jedno dijete malo… Zelen-lišće goru kiti… Zaspalo je siroče…“ Međutim, kako u ovo naše vrijeme možemo povazdan motriti svijet kroz mnoge velike i male „prozore“ raznih ekrana, teško se oteti dojmu da je gotovo cijelo čovječanstvo postalo jedno veliko sirotište. Djeca i narodi svijeta izgubiše zajedničkog Oca i – dosljedno – zaboraviše da su braća, pa starija braća mlađoj, uglavnoj gladnoj i po njihovom sudu prekobrojnoj, umjesto kruha šalju bombe i puške, a umjesto lijekova i vitamina prezervative…

A kad su takvom „politikom“ stvorili vojske izbjeglica, zalupiše im pred nosom vrata svojih zemalja bodlijkavom žicom i policijskim živim zidom. Napokon se pojavi taj sićušni i nevidljivi ali strašno opaki virus koji kao da im se ruga prolazeći kroz sve njihove prepreke, blokade i granice…

Kako ovu „krvnu sliku“, zaparvo krvavu sliku našeg svijeta povezati s riječju Božjom koju smo upravo slušali? Među dokumentima Drugog vatikanskog sabora jedan je od najznačajnijih konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, nazvan, po početnim riječima: Gaudium et spes – Radost i nada. Te su dvije riječi zajednički nazivnik današnjih misnih čitanja.

Iz Djela apostolskih čuli smo kako je apostol Filip u Samariji propovijedao Krista, a to je bilo praćeno čudesnim znamenjima i mnogim ozdravljenjima te tako „nasta velika radost u onome gradu“.

Psalam poziva svu zemlju na klicanje.

U 2. čitanju apostol Petar nas poziva da budemo spremni dati obrazloženje nade koja je u nama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti.

Napokon, u evanđelju, treba li podsjećati da sama riječ evanđelje, od grč. evangelion, znači „dobra radosna vijest“, Isus svojim učenicima govori riječi pune nade i radosti: Neću vas ostaviti kao siročad… doći ću k vama i vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti…  I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja (Duha Svetoga) da bude s vama zauvijek.

Dakle, u svim tim tekstovima radost i nada se međusobno isprepliću i jedna drugu uvjetuju. Nada ili ufanje jedna je od tri „bogoslovne kreposti“, dakle izrazito kršćanska osobina i vrlina. A iz nje niče i prava radost. Tako bi trebalo biti s nama kršćanima. A je li stvarno tako? U današnjem svijetu nada je, može se reći, jedan od najkriznijih artikala. A onda nema ni prave radosti. Ako zanemarimo privremeni time-aut zbog korone, današnji se svijet zna zabavljati do ludila, ali nije radostan. A zašto? Zato što je siroče. Istina, Isus je došao k nama da nam objavi Oca, da nam otkrije ljubav Očevu. Dao se za nas razapeti, poučio nas je da je jedan Otac naš na nebesima koji nas ljubi, a mi da smo svi braća. Stoga nam je obećao: Ne ću vas ostaviti kao siročad. Ali dok je mali Dimka čeznuo za ocem i htio ka kupiti, mi smo svoga prodali, odrekli ga se, čak ga ubili i tako sami sebe pretvorili u siročad. Pa sada lutamo ovim svojim svijetom izgubljeni u djelima ruku svojih. Postali smo nesigurni, prestrašeni, zabrinuti za svoje sutra – kakvo će biti i hoće li ga uopće biti. Odgurnuli smo Božju ruku od sebe pa nas više nema tko provesti preko ceste. Uzalud pokušavamo naći nadomjestke u robnim kućama, tim modernim hramovima. Poput nerazumnog djeteta stišćemo u ruci ili na sve nepouzdanijim bankovnim računima svoje bijedne novčanice, umišljajući da za njih možemo kupiti sreću i radost pa se Bog i na nas tuži: Ostaviše mene, izvor vode žive, a iskopaše sebi kladence ispucane koji vode ne mogu držati.

Pa ipak, Gospodine, mi smo Tvoji, htjeli bismo biti Tvoja djeca i vjerujemo: Tvoje milosrđe nije presušilo. Ponovi svoja znamenja i istjeraj zloduhe iz opsjednutih sila ovoga svijeta, ozdravi naše teške bolesti. Vrati nas ponovno vjeri u Sina Tvoga. Pošalji nam Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!  

5. VAZMENA - HOMILIJA

2020-05-16 05:31:37 by DonS.

5. VAZMENA –  A : 

Crkva i crkva…  i svi smo mi Crkva, pa i kad nismo u - crkvi!             

Jelsa, 2020.  

Počnimo s jednim pravopisnim pitanjem: Piše li se riječ CRKVA s velikim ili malim početnim slovom? Pravi je odgovor: Zavisi! Ako se misli na zajednicu Isusovih učenika, kršćanskih vjernika, onda je to vlastita imenica, ime jedne zajednice pa ćemo to napisati velikim početnim slovom. Ako se, pak, misli na bogomolju, na zgradu u kojoj se kršćani sabiru na bogoslužje, onda je to opća imenica i pišemo je malim slovom. Tako je na pr.  ispravno reći: Mi smo ovdje Crkva u crkvi, a pravopisati tu imenicu prvi put velikim a drugi put malim slovom!

Podrazumijeva se: onaj prvi pojam Crkve kao zajednice je i stariji i važniji. Upravo je na nju mislio utemeljitelj Isus kad je rekao Petru da će na njemu sagraditi „Crkvu svoju“. Na nju je mislio i Petar kad nas je, kako smo maloprije čuli, pozvao da se „kao živo kamenje ugrađujemo u duhovni dom“ kojemu je Isus Krist živi kamen zaglavni ili temeljni. Petar je to pisao dok još nije postojala nijedna crkvena zgrada, a kršćani su se kroz tri stoljeća sastajali na Euharistiju u privatnim kućama, ili u katakombama. I bez ijedne crkve, Crkva je u to vrijeme rasla i množila se u sili Duha Svetoga.

Uostalom i sam naziv „Crkva“ dolazi od grčke riječi „eklesia“ što znači skupština, zbor, a tek se kasnije i mjesto (prostorija, zgrada) gdje se zajednica okuplja nazvalo – crkva. Zato za kršćanina nije prvotno pitanje ide li u crkvu, nego da li pripada Crkvi. U crkvu (zgradu) mogu dolaziti i ateisti kao turisti ili kao serviseri, izvođeči nekih radova, ali time ne postaju članovi Crkve – zajednice. Baš kao što ako se netko (npr. zbog koronavirusa i smnoizolacije) uselio u garažu, time ne postaje – auto. S druge strane, netko može biti spriječen dolaziti u crkvu, recimo i opet od koronavirusa, a ipak ostaje pravi član Crkve.

E, pa sada o toj Crkvi (s velikim slovom) zapitajmo se što je ona i tko je sačinjava. Čuveni francuski kralj Louis Qatorze (Luj XIV.), nazvan Le Roi Soleil – Kralj Sunce poznat je i po bahatoj izjavi „L' etat – c'est moi – Ja sam Država!“ – poistovjećujući time sebe sa državom – svojim umišljenim vlasništvom. Nitko u tom stilu i smislu ne može reći: Crkva sam ja! Nitko – pa ni papa, čak ni sam Krist. Ali svaki njezin član, svaki pravi kršćanin može, smije i treba reći: I ja sam Crkva!  

„Glas koncila“ je  prije puno godina bio u Indiji snimio film dokumentarac o našem najpoznatijem misionaru o. Anti Gabriću s naslovom „Girđa Korači“ što ma bengalskom znači „Učini sam Crkvu!“.  Slavni i dragi Otac Gabrić je doista u indijskoj Bengaliji „napravio crkvu“, ne time što je sagradio više crkava, nego prvenstveno time što je osnovao brojne kršćanske zajednice. Ali autori filma naziv su preuzeli iz tamošnje kršćanske prakse. Do brojnih kršćanskih sela na golemom prostoru župe svećenik ne može doći svake nedjelje,negdje čak ni svakoga mjeseca. Tada kršćanski vjernici laici, uglavnom katehisti koji do danas u indijskim kao i u afričkim zemljama imaju važnu ulogu, okupljaju nedjeljom zajednicu na molitvu i Službu riječi te je još i pričešćuju (što je, eto, u Jelsi još neizvedivo!). Oni za to imaju tehnički izraz: Girđa Korači – učinio sam Crkvu.

U tom smislu i svi mi ovdje, ako istinski sudjelujemo u ovoj Euharistiji – misi, po završetku bismo mogli reći ne tek ono suhoparno „Bio sam na misi!“, nego na  „Idite u miru!“  s pravom uskliknuti: Učinio sam Crkvu! Lijepo nas o tome uči apostol Pavao kad Crkvu naziva – Tijelo Kristovo. Pa obrazlaže: U tijelu – ljudskom organizmu svaki organ može reći: I ja sam tijelo!, ali nijedan, pa ni glava ni srce ne može reći: Tijelo – to sam ja! U tijelu jedan organ služi drugome: glava upravlja nogama a noge glavu nose…a svi skupa služe cjelini: „Ruka ruku mije, obraz obadvije!“

Slično i u Crkvi: postoje različite službe ali ne različite klase ili kaste. Papa, biskupi i svećenici ne čine Crkvu nego su u njoj nosioci raznih službi. Oni se jednim imenom zovu klerici, a svi ostali nazivaju se laici. I baš kao što u školi učenici nisu zbog profesora nego obrnuto, niti su učenici nastavnicima neki „repromaterijal“ ili „sredstva za proizvodnju“ nego su nastavnici postavljeni na službu učenicima, takav je i u Crkvi odnos između klerika i laika.

Ako bi netko pomislio da su samo oni prvi Crkva, a ovi drugi tek neka ambalaža, ili ako bi se samo klerici htjeli tako pokazivati i ponašati – to bi bila teška anomalija, zastranjenje i bolest koja se zove – klerikalizam. To je opaki virus koji je kroz stoljeća nagrizao (i uvelika nagrizao) Crkvu, a i još se ponegdje vuku njegovi pogubni repovi. Ipak – Bogu hvala – danas ga je znatno manje nego jučer, a uvjeren sam da će ga sutra biti još manje nego danas.

Ipak je za našu pripadnost Crkvi najvažnije, ključno pitanje: Je li Isus Krist moj Gospodin i Učitelj, moj Put, Istina i Život. Ne možemo ni ovu homiliju zaključiti bez našeg – meni tako milog – apostola Tome, tobože „nevjernog“. Gledajte kakav je to pravi dobar učenik: na Isusovu riječ „Kamo ja odlazim, znate put!“ svi šute k'o neki tuntle, a samo Toma inteligentno postavlja pitanje: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?«  Tomi možemo zahvaliti za jednu od najljepših Učiteljevih rečenica u  Evanđelju:  Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“

A mi mu uzvratimo, ponavljajući to svakoga dana, jednom od najljepših učeničkih rečenica – duboko vjerničkom molitvom vjernoga (i opet) Tome: Gospodin moj i Bog moj!  

HOMILIJA

2020-05-04 20:05:01 by DonS.

 4. VAZMENA –  A :  Dobri pastir… i pastiri  narodni – kroz povijest i danas                         Jelsa, 2020.         

Zanimljivo, 19 i pol stoljeća bile su ljudima posve razumljive Isusove prispodobe da se ne stavlja zakrpa od zdrave i čvrste tkanine na staro pohabano odijelo i da se novo vino ne ulijeva u stare dotrajele mješine. A danas? Naši mladi nisu nikada ni vidjeli zakrpanu odjeću, još manjei mijeh od životinjske kože, pa su im ove prispodobe posve nečitljive. Nije puno drugačije ni s razumijevanjem Isusovih prispodoba iz pastirskog života, a ima ih puno jer su Izraelci stoljećima bili pretežno pastirski nomadski narod pa su im te slike bile i bliske i drage.

Međutim, većina naše djece jedva da su kada vidjeli ovcu uživo, jer ih na Hvaru gotovo i nema. Meni su, naprotiv, ove Isusove prispodobe vrlo bliske i posve razumljive.Kažu da na Braču danas ima blizu 20 tisuća ovaca, mada je puno manje onih klasičnih pastira kakav je bio i moj brat kojega sam poslije njegove smrti ovako apostrifirao u pjesmi (ispričavam se što je za mnoge ovo – ponavljanje):

Brate moj Jure,

bložene bile ure

ča san ih s tobon prove.

Kad smo za ovcamin hodili

po Borovon glovi i Goliji…

Za mene su ovce bile

somo crne ili bile,

šuše ili roguše,

a ti si in i na po mije 

rozlikovo fižionomije

i svakon si ime zno

i svaka tebe kad si je zvo.

Ma propja mi se parilo

da je naš Isukrst

(a brž je tako i bilo)

a sliku o Dobren Pastiru

po tebi vaze miru.            

       Za bolje razumijevanje usporedbe valja poznavati tadašnju (tj. u Isusova vremena) praksu u pastirskom životu u Palestini: u tor se zatvaralo više stada, ovce različitih vlasnika, a jedan ili više pastira čuvali su ih na smjene. Ujutro su dolazili pastiri i pozivali svaki svoje, a one su prepoznavale glas svoga pastira i slijedile ga. Isus sebe predstavlja u tom brižnom dobrom pastiru čiji glas ovce poznaju i slijede.

U tom kontekstu treba shvatiti evanđeosku poruku.Svake se godine na ovu (4. Vazmenu) nedjelju čita jedan odlomak iz 10. poglavlja Ivanova evanđelja u kojem Isus govori o odnosu pastira prema ovcama – naravno, u prenesenom značenju, govoreći o vođama naroda, narodnim i vjerskim. Zato se ova nedjelja i zove „Nedjelja Dobrog Pastira“ i obilježena ja kao Svjetski dan molitve za duhovna, tj. svećenička i redovnička zvanja. Molimo na tu nakanu i u ovoj misi, a posebno kroz današnji dan u molitvenom klanjanju, te  popodne u zaključivanju klanjanja te u moljenju krunice.  

U Izraelu se pod pastirima naroda mislilo na kraljeve, proroke i svećenike koji su se također zvali i „pomazanici Gospodnji“ jer su se u službu uvodili obrednim pomazanjem uljem.

Kroz stoljeća povijesti našeg hrvatskog, kao i ostalih europskih kršćanskih naroda, naprednim i civiliziranim se smatralo ono mjesto, naselje, selo koje se moglo pohvaliti blagodati klasičnog „pastirskog trojstva“, tj. koje je imalo u svojoj sredini svećenika, liječnika i učitelja (ili popa, likara i meštra). Naravno, tu su se pridodavale i druge važne službe: poteštat (načelnik – honorarna služba), baba, babica (primalja), pulicijot – mjesni redarstvenik, stimadur – procjenitelj štete koju je nečija stoka napravila upadom u tuđe polje…

Svi su ti pastiri stoljećima vodili narod uglavnom dobro i čestito, vrlo požrtvovno i najčešće potpuno volonterski ili uz vrlo skromne honorare. Dakle, uglavnom su bili dobri pastiri jer ih narod znao mudro i razborito izabrati.

Danas su neka druga i drugačija vremena, zapravo su se društveni odnosi promijenili i to, mislim da se može tako reći, uglavnom na gore. Danas su u Hrvatskoj pravi i dobri narodni pastiri, nažalost, u manjini i razasuti po različitim političkim strankama, a većina takvih su se rezignirano „depolitizirali“ tj. povukli iz političkog života. To nije dobro jer nam se događa permanentni proces negativne selekcije: sve je manje pozitivaca koji su spremni nositi teret hipoteke – „porke politike“. I onda dominiraju tati i najamnici koji napasaju sebe, a nije im baš puno,  ili uopće nije,  stalo do ovaca. A – ruku na srce - valja nam priznati: nije baš da ih ni mi mudro izabiremo!

Dakle, dok se svi ne osvijestimo, dok ne shvatimo i prihvatimo saznanje da je i politika važan i čestit posao za čestite ljude, dotle će se nastaviti erozija u našim vlastima i bit će sve gore. Ne naziru li se takvi trendovi u našem javnom prostoru upravo ovih zadnjih dana? Nakon što je svojevrsna „sveopća korizma“, odnosno „korona-karantena“ urodila obnovom „prirode i društva“, jer se priroda, kojoj smo silom prilika darovali predah i otpočinak, očevidno počela oporavljati, a u skladu s tim su i u našem društvu bili utihnuli oni ružni politikantski tonovi i nemila stranačka prepucavanja, s popuštanjem pandemijskog stiska očito te naše „narodne bolesti“ jedva dočekaše da iskoče na površinu, kako možemo vidjeti po medijima, portalima i Facebook stranicama. Opet se aktiviraju različiti lovci na vještice, dobrovoljni (zapravo „zlovoljni“) javni tužitelji i opaki snajperisti iz zasjede.

Naravno, među prvima su pohitali u akciju, ako su uopće i imali lovostaja, poznati medijski „blogeri“ specijalizirani za lov na visoku divljač, da bi zapucali po svojoj omiljeloj meti - po Crkvi i njenim službenicima.

Ja mislim, možda sam neobjektivan, da su naši duhovni pastiri uglavnom dobri, ne savršeni ali barem zadovoljavajući, tj. pretežno dobri, požrtvovni i čestiti, a ako ti misliš da nisu, pomoli se za njihovo obraćenje. Danas je baš pravi dan za takvu molitvu!  

3. VAZMENA - HAJDEMO U EMAU, PREPOZNAJMO ISUSA

2020-04-26 10:02:54 by DonS.

3. VAZMENA –  A : 

Zašto svojim očima uskraćujemo  - prepoznati Isusa?!

UVOD U MISU: 

       Današnju homiliju i uopće pristup Euharistiji – misi naslonit ćemo na jednu rečenicu iz današnjeg (Lukinog) evanđelja: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Mogli bismo sada pitati i nagađati tko je to i zašto uskratio njihovim očima prepoznati Isusa. Umjesto toga, ulazeći u ovu Misu, nas nekolicina fizički stvarno a mnogi od vas tek „virtualno“ preko ekrana, jedni i drugi dušom i srcem i raskajanom savjesti sa žaljenjem priznajmo da „uskraćujemo“ sami sebi prepoznati Gospodina Isusa osobito u njegovoj riječi (Bibliji), a ne manje i jednako na svoju nesreću – u bližnjima svojim, zanemarujući ono što nam On reče: „Štogod ste učinili (ili propustili učiniti) jednome od moje najmanje braće, to ste učinili ili ne učinili – meni! Priznajmo svoje grijehe počinjene i još više grijehe nečinjenja: ISPOVIJEDAM SE…

*******

PROPOVIJED:

       Zanimljivo, dok nam Luka ovako lijepo i detaljno opisuje ovaj zanimljivi susret dvojice učenika s Uskrslim, na putu za Emaus, Matej i Ivan taj događaj ni ne spominju, a Marko mu posvećuje tek dva retka kada niže primjere nevjerice i nevjere Isusovih učenika, svih po redu, u uskrsnuće Gospodinovo: Nakon toga ukazao se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo I oni odu i dojave drugima. Ni njima ne povjerovaše. (Mk 16,12-13). Ponovimo: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.

     I ponovimo također ono pitanje iz uvoda: zašto,  na svoju štetu i nesreću, mi sami sebi uskraćujemo susresti i prepoznati Gospodina Isusa u svojoj svakodnevici? Ponajprije – u njegovoj riječi, u Svetom pismu. Počevši od toga da mnogi „kršćani“ (ovdje taj pojam s razlogom stavljam pod navodnike!) uopće nemaju u svojoj kući Bibliju, ili im ju je možda - od neupotrebljavanja - prekrila prašina! Ma koliko da smo kritični ili čak sarkastično cinični prema Americii Amerikancima, ipak ih uporno nekritički imitiramo u tolikim stvarima: Coca Cola, Fast food, Blue jeans, Rock…  ali ih ne slijedimo u tome da gotovo svaka američka vjernička obitelj na počasnome mjestu u kući drži Bibliju, to je prvi dar što ga roditelji daju svojoj djeci na njihovom vjenčanju kao obiteljsku bibliju sa nekoliko „bianco“ stranica na početku – namjerno ostavljenih praznima da bi se na njih moglo upisivati najvažnije obiteljske događaje, radosne ili tužne:  rođenja i smrti, krštenja, prve pričesti. Američki športaši na olimpijade i druga natjecanja među osobnim stvarima u pravilu nose Bibliju, a među najskuplje plaćenim osobnim predmetima jadne Marilyn Monroe na dražbi bila je baš njena Biblija obogaćena njezinim vlastoručnim bilješkama.

     Druga prilika, možda još važnija, u kojoj sami sebi uskraćujemo prepoznati Gospodina Isusa jesu – drugi, drugi ljudi, naši bližnji, osobito oni kojima smo potrebni. Po prirodnome nagnuću skloni smo, ponekad i vrlo uporno, do dosade ponavljano, tražiti one koji nam trebaju. Papa Franjo često nam ponavlja Kristovu riječ da tražimo prije svega „Kraljevstvo i pravednost njegovu“, tj. one koji nas trebaju, kojima smo – potrebni. To nam je Isus zadao kao uvjet za polaganje, ne državne neko nebesko-vječne mature: „Bio sam gladan i dali ste mi jesti…! Štogod ste učinili (ili ne-učinili) jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili ili me zaobišli i zanemarili!“

     Pa evo za kraj lijepi dar:... Danas sve nešto radimo – virtualno: virtalna školska nastava, virtualni sastanci, međunarodne sjednice ministara, virtualni tenis, nogomet… a ja vam, evo, nudim „virtualni“ susret s Isusom! Ne mislim pritom na ovaj „online-mrežni“ susret preko Interneta. Nego baš u stvarnosti. Kao primjer i uzorak ističem onu očaravajuću priču „Božić djeda Martina“. Izvorno ju je na francuskom napisao Rubens Sailines, a Lav Nikolajevič Tolstoj umjetnički je preradio i uvrstio u svoja Sabrana djela.

      U jednom ruskom selu življaše jednom jedan postolar imenom Martin. Ljudi su ga jako voljeli, pa su ga zvali „djedica“. Stanovaše u sobičku s jednim jedinim prozorom, kroz koji je promatrao ljude. Tu je radio, tu je kuhao, tu je spavao. Budući da su mu žena i dvoje djece bili umrli, njegova najdraža večernja zanimacija, po završenu poslu, bijaše čitanje Biblije. Bila je to jedina knjiga koju je posjedovao. Ona mu je donosila mir, radost i utjehu. Najradije je čitao Lukino Evanđelje, jer je Luka bolje od ikoga znao opisati Isusovu ljubav i dobrotu. Tako je jedne večeri, uoči Badnjaka, čitao kako je Šimun farizej ugostio Isusa pa je počeo razmišljati što bi mogao dati Isusu kada bi došao k njemu…. Odjednom začu glas koji mu šapće na uho: „Djedice, sutra, na Badnjak, gledaj cijeloga dana na ulicu. Sutra ću doći k tebi, ali dobro pazi da me ne previdiš, nego da me prepoznaš, jer ti ne ću reći tko sam“. Djedica Martin shvati: „To je bio Isus!“ Iako nije znao je li to bio san ili java, bijaše sretan i siguran da će ga Isus pohoditi… Sutradan Djed Martin nestrpljivo isčekuje najavljeni posjet, ali u njegov dom svratili su samo neki promrzli ljudi, koje je starac lijepo ugostio, utoplio, ženi dao toplu odjeću svoje pokojnice, djetetu najljepše cipelice što ih je ikada izradio… a za sve to vrijeme stalno se nazirao kroz prozor ne bi li ugledao Isusa koji mu dolazi. Ali…      

Dok je tako stajao pokraj prozora, pade i noć. Martin zapali uljanicu i stavi je na stol, uze Bibliju da nastavi čitati gdje je bio stao prethodnoga dana, ali ne nađe to mjesto. „To dakle bijaše samo san“, pomisli. Gorke suze obliše mu lice. „Tako sam želio da me Isus pohodi!“ Tek što je to izrekao, učini mu se kao da iza njega u tamnom kutu sobe stoje neki ljudi. Jedan mu glas prišapta: „Djedice, zar me nisi prepoznao?“ „Koga to?!“ upita Martin. „Mene, Isusa!“ reče mu glas. „To sam bio ja!“ Iz mračnoga kuta sobe izađe tada Štefanič, nasmiješi mu se i nestade… „I to sam bio ja!“ reče mu glas. Iz istoga kuta izađe i žena s djetetom. Oboje mu se nasmiješiše i nestadoše… Martinovo srce obuze velika i neopisiva radost. Otvori svoju Bibliju i nađe ove riječi: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me… što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,35-40). Martin shvati da ga Isus nije prevario. Toga ga je dana doista pohodio i Martin ga je lijepo primio.

       Brate i sestro, uzmi još danas u ruke Bibliju i u njoj potraži Isusa. Dobro ga promotri, prouči i snimi da ga možeš potom prepoznati u svojim bližnjima i valjano ga dobrotom svojom poslužiti.  

PROPOVIJED NA MALI USKRS

2020-04-21 08:02:22 by DonS.

2. VAZMENA –  A :  Vjera, dodir Uskrsloga i iskustvo susreta  (2020.)  

UVOD U EUHARISTIJU:

     DANAS – s Ivanom i Petrom (zanimljiva koincidencija: vi koji pratite ovo preko Interneta činite to tehničkom pomoću Ivana Petra - tj. našeg prijatelja Jean Pierre-a)  zavirimo u prazan grob Isusov (evo ga simboličnog iza mojih leđa) i – povjerujte! „Vidje i povjerova“ – svjedoči o sebi Ivan, „učenik kojega je Isus ljubio“, a tako s punom sigurnošću i radosnom zahvalnošću može svaki od nas sebe definirati!

     Danas s Tomom „nevirnim“ – dodirni Ozdravitelja u sebi… ozdravitelja-sebe, tj. dodirni i probudi sebe kao ozdravitelja samoga sebe i svojih blužnjih.

     Danas pođimo u Emaus sa Kleofom i Matijom – i neka nam gore srca dok taj Neznanac govori i tumači Pisma, ali nadasve prepoznajmo ga u – LOMLJENJU KRUHA!

     Danas sa Magdalenom krenimo počastiti sveti Grob te kroz suze tužbalice zapitajmo tog čudnog i čudovišnog „Vrtlara“ što ga zovu „Koronavirus“: Gospodine, zašto si nam uzeo Gospodina našega te ne možemo iskazivatu dužnu počast Njegovom presvetom tijelu, ne možemo valjano ni rane mu dodirnuti,  nekmoli ga blagovati, a On nam je odrješito rekao: „Ako me ne jedete, ne možete imati života u sebi!“ Slušamo i čitamo o potajnim misama uz rizik života, počevši od  katakombi staroga carskoga Rima do koncetracijskih logora našega „naprednog“ doba, u kojima su svećenici uspijevali slaviti Euharistiju zamijenjujući zlatno oltarno posuđe odbačenim limenkama, a u zlokobnim samicama čak svojim uleknutim dlanovima na kojima su prikazivali i posvećivali mrvice kruha i nekoliko kapi „prošvrcanog“ vina. A evo, Rabuni naš, mi danas – u uvjetima samoizolacije i „socijalne distance“ (čudna li i ružna izraza!) - ni to ne možemo. I valja nam biti zahvalnima što možemo slaviti tvoju Euharistiju makar i ovako „nasuho“ preko ekrana. Zar se tako možemo nahraniti?

     Ali, draga braćo i sestre, po onom načelu: Svako zlo za neko dobro! - učimo se i na ovoj nevolji u kojoj je postalo – gle čuda! – pozitivno biti negativan i obrnuto, nekako po onoj Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku: prvi se hvalio svojim „pozitivnostima“ pa je ocjenjen negativno, a drugi je skrušeno ispovjedio svoju negativnost te otišao izliječen od svoje zaraze, tj. pozitivno-negativan.

     Priznajmo, braćo i sestre, i mi svoje negativnosti da bismo postali - pozitivno negativni, tj zdravo pozitivni, odnosno pozitivno zdravi!

******

     Ponekad svećenik dođe u napast da preuzme na sebe ulogu „Božjeg odvjetnika – branitelja“, da mu se  učini kako mora samog Svevišnjega braniti od optužbi ljudskih ili čak sotonskih… Kadagod se spominje Toma apostol, pa još s oznakom „nevjerni Toma“, a ta je fraza već postala i poslovica, ja se pretvorim u Tominog branitelja, mada mu je i sam Gospodin – kako smo upravo čuli – zamjerio „nevjeru“ (a možda i nije?): „Jer si me vidio, Toma, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjeruju!“

     Ali, zar je samo Toma bio – „nevjerni“? Jedina koja je potpuno vjerovala bila je Marija, majka Gospodinova kojoj je još ono na početku uskliknula rodica Elizabeta: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Marija je povjerovala Bogu zanavijek i nikada nije posustala u toj vjeri, pa ni u Sinovoj muci i smrti. Lijepo to ističe Maria de Faykod, autorica prekrasnog novog Križnog puta u Lurdu, na livadi preko Gave, napravljenog za bolesnike-invalide koji se ne mogu penjati po onim postajama uz brijeg. Taj Križni put u velikim reljefima od kararskog mramora ima čak 17 postaja; na 15. je u groplanu smiren Marijin lik, iza nje povijena glava mrtvog Isusa u grobu, a postaja nosi naziv: „Marija čeka uskrsnuće“.

     Svi ostali su „na prvu loptu“ išli s nevjericom: Magdalena vidi „vrtlara“… Emaušani – stranca (iako im je „gorjelo srce“ dok im je putem govorio… Petar i Ivan trče na grob provjeriti nesuvisle glasove i „nemoguće“ vijesti žena… a Ivan iskreno proznaje (u pismenom obliku) da je povjerovao tek kad je ušao u prazan grob i vidio situaciju… Desetorica (bez Jude i Tome), kad se Isus iznenada pojavio među njima „kroz zatvorena vrata“, vide „utvaru“ pa ih Gospodin poziva da ga opipaju i traži jelo da im zorno pokaže kako on jest i tijelo…

     A mi svu nevjeru i nevjericu bacili na „bidnega“ Tomu… Pada mi na pamet ona anegdota: čovjek vozeći autocestom sluša radio i čuje alarmantno upozorenje da jedan vozač vozi po autoputu u krivom smjeru pa glasno prokomentira: „Da jedan! Svi (voze u krivom smjeru)!!! Dakle, nije „nevjeran“ bio samo Toma, nego baš svi redom… osim – rekli smo – Isusove majke Marije.

Pitamo se: u čemu je „kvaka“? Koji se „klik“ treba dogoditi da se u nama upali – vjera, ona prava?

     Taj klik je: SUSRET! Treba se dogoditi susret s Uskrslim. (Andre Frossard: „Bog postoji; ja sam ga susreo!“)  

Marija Magdalena susrela ga je i prepoznala u izgovoru njenog imena: kad ju je apostrofirao „Ženo!“ mislila je da je stranac, vrtlar, a kad ju je pozvao po imenu kako ga je samo on izgovarao, Magdaleni se doslovno otvorilo nebo, prepoznala je da je to njen Rabuni i bacila mu se k nogama…

Onoj dvojici na putu za Emaus, mada im je „gorjelo srce“, bio je ipak samo zanimljivi stranac – dok ga nisu prepoznali u „lomljenju kruha“…

Toma se zaintačio (ma baš - „zakapricijo“) svojom nevjericom, a kad ga je susreo, kad ga je Učitelj čak pozvao da opipa njegove rane, nije to učinio, nego je smjerno i ganutljivo izrekao svoju prekrasnu vjeroispovjest: „Gospodin moj i Bog moj!“

Bog postoji – ja sam ga susreo! To je ključ prave vjere. Nažalost, mnogi kršćani, čak i koji pobožno „ispovjedaju i prakticiraju vjeru“, tj. redovito dolaze na misu i izgovaraju Vjerovanje, rado hodaju u procesijama, barem povremeno se ispovjedaju i pričešćuju…  ipak se nikada nisu istinski susreli s Bogom, nisu doživjeli osobni susret s Kristom, nikada nisu čuli da ih on „imenom zove“…

Upravo to vam, braćo i sestre, ćestitajući vam još jednom Vazam Gospodnji, od srca želim i od Gospodina molim: da pronađete i otkrijete, ako još niste,  taj ključ, ključni klik istinske vjere: da susretnete uskrsloga Gospodina, da ga prepoznate i čujete kako vas po imenu zove, da ga i u ovim uvjetima naređene „socijalne distance“ i „nedodirivosti“ - dodirnete dušom i srcem i da budete zdravi dušom i tijelom.    

PROPOVIJED NA VELIKI PETAK

2020-04-11 16:28:33 by DonS.

VELIKI PETAK  2020.

- Svog Judu ja sam nosio u sebi  

       Makar to nerado i sami sebi priznavali, zacijelo se s nelagodom možemo prepoznati u nekim protagonistima ove jeruzalemske veledrame, ili – barem u nekoj crti – u svakome od njih. Baš kako je, samokritično za sebe, ali valjda i za svakoga od nas, napisao Vladimir Nazor u VIA CRUCIS OMNIUM PECCATORUM MISERRIMI:

Suđenje

Da, kriv sam – Ruke, Pilate, ne peri.

Krv moja neće ostati na tebi.

Svog Judu ja sam nosio u sebi;

A nevjeru u svojoj rađah vjeri.                      

Na tr'jem pred narod, ne vodi me. – Sam,                      

Kakav sam, što sam,  ja već davno znam.

     Nije li to u duši našeg vrlog pjesnika Bračanina odjeknula pobožna korizmena pjesma:         

S Judom sam i Kaifom tebi svjedočio, sudio                  

Te s Herodom i Pilatom tebi smrt dosudio…                            

Izdjelao križ sam tebi, oštru krunu spleo ti                            

Bičem sam te bičevao, drznuh te se probosti!  

       Nemoj sada, brate kršćanine, još jednom pasti na ispitu kao ponavljač u prvom razredu pa prosvjedovati da ti nisi ni na koji način Isusu napakostio niti naškodio. On nam je najavio ključno pitanje za „ispit zrelosti“, ne na državnoj maturi, nego na – maturi vječnosti: „Štogod ste učinili jednome od moje najmanje braće – meni ste učinili!“ Sjeti se Isusove prispodbe o farizeju i cariniku u hramu: opravdan je otišao ne farizej koji se hvalisao nego carinik koji je ponizno priznavao: Bože, milostiv budi meni grješniku!

     Zar ne ćutiš kako Isus ove večeri treperi od ljubavi i srce mu zrači rasipnošću opraštanja, a njegove u križ raširene ruke te pozivaju; objesi mi se oko vrata, predaj se ove svete noći i ovih vazmenih dana  mome božanskom zagrljaju!

     Evo, upravo mi je to i taj famozni, kontroverzni Juda u jednom, naravno – reći ćete - izmišljenom, intervju-u posvjedočio, rekao o sebi – i ja sam mu povjerovao. Nad tu svoju potresnu ispovijest sam je on, Juda stavio naslov:  

Juda - „Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije!“?

       Znam, mnogi to iz naraštaja u naraštaj rado citiraju, tu Učiteljevu rečenicu. Pa iz toga zaključuju da sam jamačno u paklu. No, je li to baš tako? Mnogi ljudi, naročito pisci i pjesnici, koriste moje ime kao anti-primjer, kao sinonim za Antikrista, kao onaj vaš znameniti poeta koji ispovijeda: „Svog Judu ja sam nosio u sebi!“ Mnogi čak moje ime pišu malim slovom, kao opću imenicu, kao zamjenski pojam za izdajicu. Stvorili ste i sintagmu Judine škude, a kako li tek moj nadimak Iškariot zloguko zvuči i para uši! Priznajem, sve sam to, pa i više od toga, zaslužio, ali ipak… Istina je da sam se davno, i prije nego me je Isus primio među svoje učenike, već bio podao pohlepi. Sad sam uvjeren da je On to i znao pa mi je baš zato povjerio službu ekonoma naše male zajednice ne bi li mi pomogao izliječiti se od te opake bolesti. Ali, ja se nisam dao, nego sam dopustio da me novci, te „đavolje izmetine“, i dalje drže u svojoj šaci.        

       Pa ipak, nisam baš bio takva ništarija i do toliko dubokoga dna se srozao da sam dušu svoju prodao Sotoni i Učitelja svoga glavarima svećeničkim za šaku srebrnjaka. To mi je bio tek drugotni motiv i usputna dobit. Uostalom, nisam se čak nimalo ni cjenkao; prihvatio sam prvu ponudu i sramotno nisku, najnižu moguću „cijenu“. A glavni mi je cilj bio postavljen od mojih prijatelja zelota: da napokon Nazarećanin, moj Rabi, pokaže svoju moć te konačno – po proročanstvu Krstiteljevu – zavitla vijačom i očisti gumno svoje, da snažno zamahne sjekirom koja  je već bila položena na deblo prokletim stablima što nam ih po našoj svetoj zemlji posadiše oni nemili i pogani Rimljani.

     A kad vidjeh da je sve krenulo naopako, da je Njegov čas koji sam upravo ja htio pospješiti, bio posve drugačiji nego što sam ga ja zamišljao i priželjkivao, u meni se sve slomilo, postao sam živi mrtvac. Nije bilo nikakve koristi od toga što sam im u podla i licemjerna lica bez obraza bacio one vražje škude i zavapio da sam izdao krv pravednu; oni mi se samo cinično nasmijaše i pokupiše taj krvavi novac.

       Moj je, dakle, grijeh bio u višestrukoj nevjeri: ponajprije, što nisam vjerovao sebi da se mogu promijeniti; još više što nisam vjerovao da me On voli i da me doista hoće i može promijeniti. Nisam vjerovao Njegovu  planu i putu, nisam se čak ni potrudio pridružiti mu se, ići za njim, nego sam ga htio zavesti da On pođe za mnom, da se podvrgne mojim planovima, baš kako je Nečastivi to bio pokušao još na samom početku, kako nam je Učitelj pripovijedao. (U pravu su, dakle, bili moj drug Ivan Zebedejev a za njim i Luka liječnik kad su napisali da je u mene ušao Sotona!). 

       A vrhunac moje nevjere je u tome što nisam povjerovao u Njegovu ljubav i oproštenje. Ono što nam je Učitelj, pojedincima i svima zajedno, najčešće spočitavao bila je malovjernost: „Zašto ste posumnjali?“ Upravo je u tome i najstrašniji moj grijeh: bez vjere u ljubav nisam mogao dočekati osvit trećega dana te se poput Šimuna, kako reče neko dobro dijete, umjesto o to nesretno stablo objesiti Isusu oko vrata. I sve bi bilo drugačije: vjerojatno biste me danas, kao i ostale apostole, častili blagdanom i misama u crvenom.

       Oh, puno toga o meni vi ipak ne znate… Ivan Zebedejev nije jedini od naše družbe bio na Golgoti kad su Njega razapinjali i dok je s križa izgovarao one velike riječi… I ja sam bio tamo, skriven duboko u sjeni Arimatejčeve prazne grobnice… Iako sam imao osjećaj da će mi se srce rasprsnuti na komadiće i vapio sam da se otvori zemlja te me proguta, ipak sam slušao i s raspuklih mu usana čitao svaku Njegovu riječ: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Jesam li ja, luđak, znao što činim? Može li i meni biti oprošteno?

       A kako li me je poput munje nebeske prostrijelio Njegov odgovor razbojniku: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ U tom času sam osjetio - vi ćete mi se možda sada narugati i reći da mi se samo pričinilo - da je Isus naročito pogledao prema meni i to pogledom u kojem nije bilo osude nego sama samilost i praštanje. Moj je problem što ne mogu sebi oprostiti niti povjerovati da mi uopće može biti oprošteno, ali ako to Rabi doista i meni govori, onda mi valja danas umrijeti. Kada sam malo potom začuo Njegov krik: „Bože moj, zašto si me stavio'!“, više nisam mogao izdržati u svom skrovištu; potrčao sam kao kakva progonjena zvijer, u trku sam načinio omču od konopca koji mi je bio oko bokova i hitro se objesio. Mislim da smo izdahnuli istovremeno, On s riječima, koje ja više nisam mogao čuti: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“, a ja s ludim vapajem: „Učitelju, ako je to stvarno moguće, oprosti mi i povedi me sa sobom!“

       Brate i sestro, umjesto poljupca ili poklona Svetome Križu, pokloni Mu se večeras svim srcem svojim i iz duše svoje zavapi:

Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu Tvome;                                               

i po mnoštvu smilovanja svoga izbriši zloću moju!