Župni listić Jelsa Br. 17 / 2025 (972)

NAŠ VAZMENI HOD 20. 4. - 27. 4. 2025.

USKRS 20.4.

***Želimo vam vaši svećenici don Domagoj i don Stanko***

MISE u 10 i u 18,30h

Poljica u 10h

USKRSNI PONEDJELJAK 21.4.

MISE: u 10h „radovanje Gospi“ na Račiću:

Blagoslov polja, mora, vozila – JUBILEJSKI OPROST

U župnoj crkvi misa je u 19h

Kroz cijeli ovaj tjedan slavi se Vazam Gospodnji, te se ispuštaju ostala slavlja

utorak 22. 4.:

mise u 8h i 19h

srijeda 23. 4.:

Sv. Juraj, mučenik

mise u 8h i 19h

četvtak 24. 4.:

mise u 8h i 19h

petak 25. 4.:

Sv. Marko, evanđelist

mise u 8h i 19h

subota 26. 4.:

mise u 8h i 19h

nedjelja 27. 4.:

MALI USKRS – BIJELA NEDJELJA

MISE: u 9 i u 19 sati

u Poljicima u 11 sati

RASPORED ŽUPNOG VJERONAUKA

OSNOVCIMA

VI NA MISU U GOSPE U PONEDJELJAK U 10 SATI

K tome: PRVOPRIČESNICI svakog dana od srijede do subote u 18,30h

Ovih ćemo dana pozvati roditelje prvopričesnika (prekou Wapa) na sastanak

za dogovor o važnim pitanjima oko priprave slavlja i preuzimanje haljina…

SREDNJOŠKOLCI

u subotu

1. razred u 10h

2. razred u 11h

Služba riječi

USKRS

(20. 4. 2025)

PRVO ČITANJE

iz Djela apostolskih (Dj 10,34a.37-43)

U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.

PRIPJEV

Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu.

DRUGO ČITANJE

Iz Poslanice Kološanima (Kol 3,1-4)

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.

VAZMENA POSLJEDNICA

Svetoj Žrtvi uskrsnici

dajte slavu krštenici!

Janje ovce oslobodi,

Krist nas grešne preporodi.

Sa životom smrt se sasta

i čudesna borba nasta:

Vođa živih pade tada

i živ živcat opet vlada.

Marijo, o reci što je?

Što ti oko vidjelo je

»Grob ja vidjeh Krista Boga,

svijetlu slavu uskrsloga,

anđele i platno bijelo

u kom' bješe sveto tijelo.

Ufanje mi uskrslo je,

Krist, moj Gospod i sve moje;

pred vama će tamo gdje je

cvjetna strana Galileje.«

Znamo da si doistine

uskrsnuo, Božji Sine;

Pobjedniče, Kralju divan,

budi nama milostivan!

Amen. Aleluja,

ALELUJA

Žrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu!

EVANĐELJE

po Ivanu (Iv 20,1-9)

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Uskrsna poruka hvarskog biskupa Ranka Vidovića

Draga braćo i sestre u Kristu!

Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje!

Ovaj Marijin poklik radosne nade koji svake godine iznova slušamo u Posljednici uskrsnog slavlja posvješćuje nam veliku istinu naše vjere: Prazan grob Isusa Krista jedini je zdravi temelj svega čemu se nadamo. Zapravo, preciznije možemo reći: Uskrsli Krist jest ona naša izvorna nada, srce i sidro svake druge naše ljudske nade. To je uistinu tako, braćo i sestre, samo onda kada vežemo svoj život, svoju muku i svoju smrt uz Kristov život, muku i smrt. Zašto? Jer tada vežemo sebe i svoju nadu uz njegovo uskrsnuće. Lijepo nam to reče sv. Pavao u Poslanici Kološanima (3,1-5): „Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“

Nada je, kako piše u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 1817) ona vrlina po kojoj nam postaje ostvarivo usmjeriti svoju čežnju prema nebeskim dobrima i vidjeti u njima svoju sreću. Do takvog životnog stanja dolazimo stavljajući svoje pouzdanja u Kristova obećanja. Sve to možemo postići oslanjajući se na pomoć milosti Duha Svetoga, a ne samo na svoje snage. Zbog toga je Uskrsnuće Kristovo središnji i ključni događaj ljudske povijesti. Ono potvrđuje da su Kristova obećanja istinita. Muka, smrt i uskrsnuće Kristovo omogućuju izlijevanje Duha Svetoga u ovaj svijet. Mi smo, draga braćo i sestre, postali sudionici tog otajstva onda kada smo kršteni. Tada nam je izvorno ulivena nada u srce. Krsna obećanja obnovili smo i ove godine u Vazmenom bdijenju. Iznova smo obećali vezati svoj život, rad, odnose i smrt, uz Krista Uskrsloga. Međutim, ako sve ostane na obećanjima, to nije dovoljno za sreću. Enciklika U nadi spašeni (2) pape Benedikta XVI. podsjeća nas da je nada vrlina koju smo pozvani ostvarivati kroz djela.

Prvo takvo djelo jest ulazak u prazan Kristov grob očima razuma. To je početak shvaćanja da ništa nije ni razumnije ni realnije od uskrsnuća Kristova. Kako kaže sveti Pavao (1 Kor 15,19): „Ako samo u ovome životu imamo nadu u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.“ Hrabrost i autoritet apostolskog prvaka Petra i nas potiču odvažno s njim ući u prazan grob Kristov, kako bismo se mogli uhvatiti u koštac s grobovima naših osobnih životnih nadanja. Nada umire posljednja, kažu. Iako posljednja, ipak umire, kad-tad: nada u zdravlje, imanje, ljudsku ljubav, sreću koju donose užitak, čast, vlast, moć ovoga svijeta. Umiru i naši najmiliji. Umrijet ćemo i mi. Sagledati zdravo, razumski i realno činjenice praznoće Kristova groba i nad njima se trajno čuditi, pomaže nam vezati naša mala ljudska nadanja i njihove grobove uz Krista uskrsloga, koji ih jedini može uskrisiti i dati im smisao.

Zdrav razum nije, međutim, dovoljan. Potrebno je i svjetlo vjere. Obogatiti ove godine svoj razum dubljim proučavanjem Petrove vjeroispovijesti i sadržaja Vjerovanja, znači dati drugo „krilo za let“ nadi, kako nas slikovito podsjeća sveti Ivan Pavao II. u enciklici Razum i vjera (1). Ono prvo „krilo“, vjera, je „već neko imanje onoga čemu se nadamo“, primjećuje sveti Pavao (Heb 11,1), imanje „dolaska Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tim 2,13) već sada i ovdje na neki način.

Tom novom dolasku Krista ponadao se onaj apostol „kojeg je Isus ljubio“ (Iv 20,2). Nada Isusova ponovnog dolaska probudila se u njemu kada je ušao u prazan Kristov grob, „vidio i povjerovao“ (Iv 20,8). To je mogao jer je vjerno pratio Isusa, vidio što on radi i slušao što on govori. Sjedio je do njega na Posljednjoj večeri (Iv 13,23-25). Bio je i pod Križem, za razliku od drugih apostola. Vidio je da se ostvaruje sve ono što je Isus govorio. Shvatio je da se stvarnost života i smrti poklapa s Isusovim riječima. Zato je mogao povjerovati. Milost vjere usavršila je njegovu suradljivu narav. Stoga, braćo i sestre, rast u vjeri preduvjet je rasta u nadi. Taj rast događa se kada čistim srcem trajno gledamo Krista, pratimo što on govori i čini. I ustrajno sve to u srcu razmatramo. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Bilo zgodno ili nezgodno.

Čeznuti potom za nekim dobrima svim srcem moguće je tek uz ono djelo nade koje zovemo molitva. Već je i sama čežnja našeg srca zapravo molitva, primijetit će sveti Augustin. Na poseban način je molitva Očenaša izraz, hrana i sažetak nade (KKK, 1820). Razmatranje i molitva idu zajedno. Možemo postati svjedocima nade, braćo i sestre, tek onda kada nam uskrsli Krist, u molitvi i razmatranju otajstava njegova života, smrti i uskrsnuća, posredovanjem njegove i naše Majke, svaku radost, žalost i slavlje našega života prosvijetli svojem prisutnošću i preobrazi duhovnu posudu nade.

Nada se rađa iz ljubavi koja izvire iz Srca Isusova probodena na Križu, primjećuje papa Franjo u buli proglašenja ovogodišnjeg Jubileja nade (3). Iskustvo te ljubavi na poseban je način moguće doživjeti u onome činu nade koji zovemo ispovijed. Redovitom i savjesnom ispovijedi ove godine ulazimo u pravu nadoknadu Srca Isusova i njegovo istinsko svetkovanje. Ispovijed omogućuje „su-probodenost“ našeg srca i Srca Isusova, primjećuje nedavno Papa. Pražnjenje srca od „gnoja“ grijeha omogućuje nam na otajstven način infuziju iz rane Srca Isusova koje je, zapisala je sveta Faustina, „fontana neshvatljivog Milosrđa“ (Dnevnik 1190).

U tako shvaćenom činu ispovijedi nalazimo, braćo i sestre, prvi korak prema potpunom smislu bogate pansionske baštine naše biskupije. Ići Za Križen u svjetlu Vazmenog otajstva znači nastaviti ono što su učinile žene na praznu Kristovu grobu u uskrsnu zoru i apostol Toma osmog dana Uskrsa: voditi računa o Kristovu Tijelu i njegovim ranama. Danas Tijelo Kristovo na otajstven način čine mnogi naši živi i preminuli ukućani, susjedi, suradnici, klijenti. Živjeti jubilej nade, u potpunosti znači suobličiti se tom i takvom Kristovom Tijelu kao njegov učenik, suradnik, supatnik i suputnik. Ostati trajno čovjek uskrsne nade i radosti, znači živjeti nov početak. Poput Krista nekoć u Nazaretu doći u rodni kraj, koji je sada njegov zavičaj. Ondje opraštati uvrede, otpisivati dugove, vraćati zaplijenjeno, oslobađati potlačene, odmarati se kako Bog zapovijeda.

U konačnici, trajno se nadati moguće je samo onome koji trpi nevolje poradi Krista. Zaključujem riječima svetog Pavla: „Nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom“ (Rim 5,3). Neka takva prokušanost zahvati srca svih nas, a naša tri otoka pretvori u tri fontane nade za sve ljude dobre volje.

S tim mislima, svima vama, braćo i sestre, želim od srca sretan Uskrs!

✠ Ranko Vidović, hvarski biskup

Hrvatski radio – 1. program:

DUHOVNA MISAO 1. 4. 2025.

Dar duhovitosti

Srdačan pozdrav, poštovani slušatelji. Govori vam Domagoj Matošević, svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Vjerujem da ćete se složiti kako danas i u Crkvi i u svijetu susrećemo vrlo mnogo ozbiljnih, smrknutih, zabrinutih i zamišljenih lica. Težina životnih situacija odražava se na licima mnogih ljudi kojima nedostaje vedrine, osmijeha, duhovitosti i radosti. Riječ koja je gotovo posve obuhvatila sve prostore suvremenog života jest stres. Stres na poslu, u obitelji, na fakultetu, u prometu…. Čini se da smo se svi zarazili stresom i da je upravo on uzrok nezadovoljstva, pa čak i bolesti.

Danas, prvoga travnja nekako je očekivano da se malo razvedrimo i razmišljamo o daru duhovitosti. U ovoj „suznoj dolini“ potrebna nam je duhovitost. Upravo je ona oznaka istinske duhovnosti. Na mnogim se stranicama Svetoga Pisma možemo osvjedočiti o prirodnom smislu za duhovitost koji su imali biblijski pisci. Možemo čak i zaključiti kako nam je Bog baš želio progovoriti preko njihove vedrine i otvoriti nas za dar radosna življenja. Pa u samom nazivu evanđelja otkriva se njegova temeljna poruka. Evanđelje je, kao što znamo, radosna vijest. Radost što nas Bog ljubi, radost što nam oprašta, radost što nas traži kad se izgubimo, radost što nam daruje zajednicu u kojoj možemo kao braća i sestre zajedno živjeti.

Ponekad preozbiljnim očima čitamo evanđelja i ne primjećujemo Isusov genijalan smisao za humor. Sjetimo se samo kada je trebalo nahraniti 5000 ljudi, a Isus je svojim učenicima rekao: „Podajte im vi jesti!“ Pa učenici su se zasigurno „smrzli“ te, naravno, započeli s izmotavanjima: „Previše je ljudi, Učitelju, imamo samo nekoliko kruhova i ribica, možda je najbolje da ih otpustiš…“ Dok su se oni tako izmotavali, vjerujem da se Isus u sebi smiješio, a nakon što je doista nahranio gladno mnoštvo, plod tog čuda više je bila radost, nego obična sitost.

Isus zasigurno ne bi mogao objaviti Boga ljubavi i milosrđa bez osvajajućeg osmijeha i topline. Baš takav blagi osmijeh trebali bi nesebično dijeliti svi Isusovi učenici svjedočeći na taj način da je zdrava duhovnost povezana s duhovitošću. Očima zdrave duhovitosti mogu se iščitavati i najozbiljniji evanđeoski tekstovi. Tako je sv. Augustin razmišljajući o desnom razbojniku na križu, koji je molio za dar oproštenja, ovako opisao njegov postupak: „Čitav je život krao, a na kraju je i raj ukrao.“

Završimo ovo razmatranje o daru duhovitosti danas, prvoga travnja jednim samostanskim vicem. Samostanski liječnik posjeti zajednicu časnih sestara i nađe da su previše iscrpljene. Znajući da imaju kuću u prirodi, propiše im mjesec dana odmora u toj kući. Nakon tog razdoblja vratio se i našao ih poprilično oporavljene i radosne te ih zapita: „Onda, kako je bilo u prirodi?“ „Ne, mi nismo išle nikamo. Poslale smo časnu majku…“

OPORUKA STARE MAJKE

Pročitajte ovo i zamislite se!

Poruka stare majke dotaknut će vam srce i ispuniti dušu: “Djeco moja draga! Doći će dan kada me više neće biti na ovom svijetu. Ostavit ću sve što sam stekla pa i vas. Ostat će iza mene puno toga, ali jedno vas želim zamoliti.

Ne svađajte se oko kuće koju vam ostavljam, ona će i poslje vas ostati i pripast će opet nekom drugom, jer je ni vi, na ovaj put na koji ja krećem, nećete moći ponijeti.

Kada budete dijelili moje porculansko posuđe iz kojeg ste jeli i svaki blagdan se okupljali oko stola, sjetite se pri jelu da ne dijelite to posuđe jer i iza vas će još netko iz tog posuđa jesti i vi ćete ga nekome ostaviti. Sačuvajte zajedničko blagovanje za blagdane i zajedničko okupljanje oko stola.

Nikada ne recite lažna svjedočanstva ni o svom ni o tuđem bratu. Usta otvarajte jednako za istinom kao što ih za hljebom otvarate.

Ne svađajte se oko materijalnih stvari, nemojte dopustite novcu da bude vredniji od vas. Sjetite se majke koja vas je ljubavlju zadojila, ne mrzite nikoga, ne ponižavajte slabijeg, a od zloga bježite što dalje i ne trgujte s njim.

Dijelite ljepotu… Dijelite ljubav… Neka vaša djela ljubavi govore više od vaših riječi. Ne otuđujte se jedni od drugih!

Sjetite se da vas je jedna utroba sve nosila. Sjetite se da ste bez ičega došli na ovaj svijet i da se bez ičega vraćate!

Ništa nije dragocjenije od zajedništva i ljubavi koje u trajno naslijeđe ostavljate svijetu. Tako i vi odgajajte svoju djecu i ne žalite za mnom.

Umjesto suza i naricanja, za moju dušu izmolite jednu tihu molitvu. Možda mi vaša molitva otvori vrata raja… A ja? Ja ću i dalje bdjeti nad vama samo s druge granice, gdje ćemo se jednog dana sresti i ostati zajedno u vječnosti…”

(Izvor: net)

A mi dodajemo ovoj oporuci stare majke jednu preporuku svakome tko ima još živu „staru majku“: NE ČEKAJ DA TI MAJKA UMRE DA BI JOJ REKAO KAKO TI JE TAKO DOBRA I DA JE JAKO VOLIŠ!